Uvodna riječ ratnog zapovjednika 138.br HV
DA SE NE ZABORAVI

Ratna priča „Goranskih risova „ i njihove uloge u Domovinskom ratu ne razlikuje se mnogo od istih takvih priča s kojima smo se susretali u danima rata, diljem hrvatskih bojišnica, kada se branila i obranila slobodna i teritorijalna cjelovitost Lijepe naše. Sjećanja na te ratne dane od kojih nas dijeli petnaestak godine, slike su koje vraćaju osjećaj zajedništva, pripadnosti, spremnosti, išćekivanja i predanisti koji nas je doveo do dobro poznatog cilja čiji smo i sami svjedoci.
Dolazak nas, Gorana u Liku, na prvu crtu bojišnice krajem 1991.godine u našoj podsvijesti stvorio je jednu neizvjesnost, jedno novo iščekivanje s kojim su se susretali i pripadnici ostalih postrojbi. Stigli smo u brinjski kraj, među ljude koje nismo poznavali, na područje gdje je već uvelike bjesnio rat. U okruženju neposrednih ratnih zbivanja ubrzo smo se privikli na nove uvjete života, na suživot s mještanima i svim bojovnicima koji suse toga trenutka našli na ličkom ratištu. Znali smo da se Gorski kotar brani ovdje, u Lici, pri čemu nam se stvorio i osjećaj bojazni za očuvanjem vlastitog života, misleći pri tom na naše obitelji i ognjišta koe smo zamijenili rovom i ooložajima u zoni ratne odgovornosti. Kako su ratni dani u Lici odmicali, neprijatelj je svakim danom sve više osjećao našu snagu i odlučnost da obranimo hrvatsku grudu, o čemu govore mnoge uspješno provedene operativne zadaće i akcije.
Nada da će hrvatska ratna priča iz ’90-tih godina biti kratkog vijeka ipak se nije ostvarila. Očekivanih nekoliko ratnih mjeseci pretvorilo se u nekoliko ratnih godina, u kojima smo živjeli i stjecali nova životna iskustva. Bila je to nova životna zbilja s kojom se do tada nismo susretali. Ratni su dani na ličkoj bojišnici nama Goranima postali svakodnevnica u kojoj smo postali vojnici odlučni i motivirani da postavljene zadaće u cijelosti izvršimo. Ratujući, ustovremeno provodeći obuke i vježbe, svoja iskustva, znanja isposobnosti dokazali smo i pokazali između ostalog u akciji „Bljesak” oslobađanjem iznimno značajnog položaja kote Konjska glava i vojno redarstvenoj akciji „Oluja”. Zato s ponosom možemo reći da smo dali veliki doprinos u stvaranju jedne nove Hrvatske u kojoj gradimo demokratske odnose da bi danas, petnaest godina od završetka Domovinskog rata bili na pragu ulaska zemlje u Europsku uniju.
Ipak, valja se prisjetiti i reći da i ovaj rat nije prošao bez žrtava. Mnogi naši suborci dali su u obrani hrvatskog suvereniteta i neovisnosti ono najvrijednije-položili su svoj život na oltar domovine. U prvim danim po završetku rata bilo je teško opisati osjećaj koji se stvorio kod nas Gorana, osjećaj pripadnosti svome narodu, ali i ponos koji je ispunio naše ćivote, domove i ognjišta kojima smo se vraćali. „Bljeskom” i „Olujom” završila se goranska a time i hrvatska ratna priča. A ta priča za nas Gorane trajala je punih pet godina i u njoj je stvoreno više od prijateljstva s nama susjednim Ličanima.
Uvodna riječ iz prvog broja „GORANSKIh RISOVA”, glasila Kluba 138.br HV, kolovoz 2010.godine