05. studenoga 1991. Delnice: osvojeno oružje naoružalo Hrvatsku vojsku i zadalo udarac JNA

Jedan od najvažnijih dana...

Jedan od najvažnijih dana u povijesti za Hrvate Gorskog Kotara bio je 5.studenoga 1991.godine. Toga dana je nakon blokade i okruženja poznatog delničkog vojnog kompleksa Velebit 1, 2 i 3 i vojarne „Zdenko Petranović –Jastreb“ JNA napustila ove garnizone, a Hrvatska vojska je došla do ogromne količine naoružanja. To je za JNA bio ogroman udarac jer je u taktici otvorenog rata koje je od kasnog ljeta 1991. pokrenula do zuba naoružana JNA protiv vrlo slabo naoružanih hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata to značilo – naoružavanje hrvatskih vojnika i promjena tijeka rata!

Usprkos zahtjevima hrvatskih vojnika da JNA napusti mirno vojarne i ostavi ogromnu količinu naoružanja, na današnji dan pripadnici 138. brigade iz Delnica („Goranski risovi“) napali su vojarne u suradnji sa specijalnim snagama MUP-a. Napad je bio takve žestine i snage da su vojnici JNA izgubili svaki borbeni moral i predali se hrvatskim snagama.

Hrvatska je došla u posjed ogromne količine oružja koja je bitno utjecala na tijek Domovinskog rata!

Količina i vrijednost zaplijenjenog oružja...

Vrijednost oružja procjenjivala se na tadašnjih 150 milijuna USD. Koja je količina oružja bila u Delnicama govori i optužnica protiv JNA oficira Ljubomira Buljina i Đure Vitanovića koje je vojni sud u Beogradu 13. travnja 1992. osudio za krivično djelo napuštanja položaja suprotno naređenju i osudio na zatvorsku kaznu od 12 godina zatvora

Na teret im je stavljeno:

„…Optuženi Ljubomir Buljin kao vojni starešina na dužnosti komandanta 6. brdske brigade i najodgovorniji starešina u garnizonu Delnice, dana 05. novembra 1991. godine, protivno naređenju komandanta riječkog korpusa general-pukovnika Marjana Čada – da se kasarna („Zdenko Petranović – Jastreb“) i tri vojna skladišta („Velebit – 1“, „Velebit – 2“ i „Velebit – 3“) u Delnicama ne smeju predati paravojnim formacijama Republike Hrvatske i da se u slučaju napada tih snaga dejstvuje iz artiljerijskog oruđa po izabranim objektima u gradu i da se zapreti dizanjem u vazduh vojnog skladišta „Velebit – 3“, sa kojim naređenjem je bio upoznat,

u dogovoru sa opt. Djurom Vitanovićem, načelnikom štaba u istoj brigadi, odlučio da stupi u kontakt sa predstavnicima kriznog štaba u Delnicama, na kojim pregovorima je opt. Vitanović samoinicijativno potpisao dokument („papir“) o uslovima predaje kasarne i garnizona, sa kojim uslovima je kasnije upoznao opt. Ljubomira Buljin i svojim sugestijama uticao na njega da ih prihvati, što je ovaj i učinio, pa je istog dana sa jedinicom koja mu je bila poverena, pre nego što je iscrpeo sve mogućnosti obrane, praktički bez ikakvog otpora, napustio položaje obrane kasarne i garnizona i vozilima hrvatskih snaga se udaljili u pravcu Kraljevice, usled čega su nastupele teške posledice za oružane snage SFRJ,

jer je u ruke neprijateljske oružane formacije u Delnicama prešlo najmanje 5.500 tona municije i minsko-eksplozivnih sredstava u objektu „Velebit 3“, točno neutvrđen broj pištolja, snajpera cal. 7,9 mm, automatskih pušaka 7,62 mm, puškomitraljeza 7,62 mm, mitraljeza 7,9 mm, ručnih bacača M57, ručnih raketnih bacača 90 mm, minobacača 82 i 120 mm, bestrzajnih topova, topova 20/1 i topova 20/3 i točno neutvrđene količine municije i naoružanja, a što se nalazilo u kasarni i u objektu „Velebit – 2“.“

(prijepis iz presude Vojnog suda u Beogradu, IK broj 43/92 od 13. aprila 1992. godine)

Strateški značaj gubitka vojnih objekata u Delnicama za JNA i za dalji tijek Domovinskog rata...

Velik gubitak za JNA

Gledajući sa odmakom ovu presudu može se uvidjeti koliki je strateški značaj za JNA predstavljao gubitak vojnih objekta u Delnicama. Naglašavanje teških okolnosti za JNA u presudi, jer je u ruke neprijateljskih (čitaj hrvatskih) formacija pala značajna količina oružja i streljiva dokaz je o realizaciji plana otvorenog rata koji je provodila JNA u Hrvatskoj.

Međutim, i u toj JNA bilo je ljudi koji su bez obzira na „ideologijski košmar“ u glavama bili korektni. Predaja delničkih oficira je zasigurno osoban ali i hrabar čin koji im je zasigurno prouzročio niz neugodnosti kada su morali svojim pretpostavljenima položiti račune, a činjenica da su u zatvoru završili već 19. studenog 1991. govori o jasnoj ambiciji da se Hrvatska vojnički pregazi, a svi neposlušnici strpaju iza brave.